Tokom pripreme za prijemni ispit za glumu se često “množe” tekstovi i samim tim zatrpavaju se budući studenti, koji više i ne znaju kakav tekst da pripreme i koji da usavrše. Teško je pronaći onaj koji ti najviše leži. Stoga ćemo prvi post ove rubrike posvetiti upravo jednom tekstu, tačnije odlomku jedne kratke drame koji bi mogao da baš posluži tebi koji se lomiš šta bi i kako bi dalje. Razradit ćemo skupa dio po dio, te ću ti dati natuknice kako da tekst što bolje izneseš na scenu i da tvoj lik bude stvaran. 

Tekst koji je pred tobom je dio posljednje drame britanske kazališne autorice Sare Kejn, koja ju je napisala skoro pred svoju smrt. Naslov iste je “4.48 Psihoza”, a broj 4.48 označava točno vrijeme kada se Sara budila u jutro. Sara je bolovala od kliničke depresije, te ova drama predstavlja njen lični hommage njenoj bitki sa istom bolešću. 

Počnimo. 

--- 

Nije dugo trajalo, nisam tamo predugo bila. Ali dok pijem gorku crnu kafu osjetim onaj bolnički miris u oblaku drevnog duhana i nešto me dotiče na onom mjestu što još jeca i rana od prije dvije godine otvara se kao leš i odavno zakopani sram u urliku oglašava svoj smradni bol što se raspada. 

Soba sa bezizražajnim licima koja prazno pilje u moj bol, toliko lišena smisla, da sigurno u njima ima zle namjere. Dr Ovaj i dr Onaj i dr Kakoveć koji je samo u prolazu pa je pomislio da svrati i da se i on malo prosere. 

Sagorjeloj u vrelom tunelu neprijatnosti, moje ponašanje je potpuno dok se bezrazložno tresem i zapinjem na pojedinim riječima i nemam šta da kažem o svojoj ''bolesti" koja se ionako svodi na saznanje da ni u čemu nema nikakve svrhe jer ću umrijeti. I paralisana sam tim milozvučnim psihijatrijskim glasom razuma koji mi govori da postoji objektivna stvarnost u kojem moje tijelo i moj um jesu jedno. Ali ja nisam ovdje niti sam ikada bila. Dr Ovaj to zapisuje a dr Onaj pokušava nešto suosjećajno da promrmlja. Gledaju me, prosuđuju me, njuše kljasti neuspjeh koji izvire iz moje kože, očajanje koje me grabi i sveprožimajuću paniku koja me obuzima dok u užasu blenem u svijet i pitam se zašto se svi smiju i gledaju me sa tajnim znanjem o mom bolnom sramu. 

Sram, sram, sram. 

Utopi se u taj svoj jebeni sram. Zagonetni doktori, razumni doktori, čudni doktori, doktori za koje biste pomislili da su jebeni pacijenti da vam nije predočeno drugačije, svi pitaju ista pitanja, stavljaju mi riječi u usta, nude hemijske lijekove za urođeni bol i štite jedan drugom guzicu dok ja želim vriskom da te dozovem, tebe, jednog doktora koji me je ikada dobrovoljno dotakao, koji me je pogledao u oči, koji se smijao mom crnom humoru izgovorenom glasom iz tek iskopanog groba, koji se usrao kada sam obrijala glavu, koji je lagao i rekao da me je lijepo vidjeti. Koji je lagao. I rekao da me je lijepo vidjeti.  

Vjerovala sam ti, voljela sam te, i ne boli me to što te gubim, već tvoje bezočne jebene laži koje se maskiraju kao doktorske zabilješke. 

Tvoja istina, tvoje laži, ne moje. 

I dok sam vjerovala da si drugačiji i da si možda čak osjetio bol koja je ponekad preletjela preko tvog lica i prijetio da se izlije, ti si također štitio svoju guzicu. Kao svaka druga glupa smrtna pizda. 

Za mene, za moj um, to je izdaja. A moj um je tema ovih smetenih fragmenata. 

Ništa ne može da ugasi moj gnijev. 

I ništa ne može da obnovi moju vjeru. 

Ovo nije svijet u kojem želim da živim. 

--- 

Ovaj dio drame se izgovara u potpunom očajanju i bijesu. Kako ga izgovoriti onda? Idemo pasus. 

“Nije dugo trajalo, nisam tamo predugo bila. Ali dok pijem gorku crnu kafu osjetim onaj bolnički miris u oblaku drevnog duhana i nešto me dotiče na onom mjestu što još jeca i rana od prije dvije godine otvara se kao leš i odavno zakopani sram u urliku oglašava svoj smradni bol što se raspada.”  

Ti sjediš na sofi, u ruci ti je šalica tek skuhane kave, držiš je u rukama koje su spuštene na tvoje krilo. Držiš tu šalicu, ali svejedno ti je da li ćeš popiti iz nje, ili će se kava izliti kada je odjednom možda čak i ispustiš iz ruku. Zamišljen si. Tvoj pogled je usmjeren negdje u daljinu i ne obraćaš se nikome sem prvom predmetu koji si fiksirao praznim pogledom. Polako ti misli naviru “nešto me dotiče na onom mjestu što još jeca i rana od prije dvije godine otvara se kao leš i odavno zakopani sram u urliku oglašava svoj smradni bol što se raspada”. 

“Soba sa bezizražajnim licima koja prazno pilje u moj bol, toliko lišena smisla, da sigurno u njima ima zle namjere. Dr Ovaj i dr Onaj i dr Kakoveć koji je samo u prolazu pa je pomislio da svrati i da se i on malo prosere.” 

Sjetio si se svega. Misli ne da su navrle, već se polako u tebi budi osjećaj bijesa dok izgovaraš na glas svoje misli. Nosnice ti se polako počinju širiti, ali ne dovoljno za pravi nalet bijesa koji slijedi. Ti si zatočenik koji je nepravedno bio osuđen. To je to. Taj bijes. Niko te ne razumije. 

“Sagorjeloj u vrelom tunelu neprijatnosti, moje ponašanje je potpuno dok se bezrazložno tresem i zapinjem na pojedinim riječima i nemam šta da kažem o svojoj ''bolesti" koja se ionako svodi na saznanje da ni u čemu nema nikakve svrhe jer ću umrijeti. I paralisana sam tim milozvučnim psihijatrijskim glasom razuma koji mi govori da postoji objektivna stvarnost u kojem moje tijelo i moj um jesu jedno. Ali ja nisam ovdje niti sam ikada bila. Dr Ovaj to zapisuje a dr Onaj pokušava nešto suosjećajno da promrmlja. Gledaju me, prosuđuju me, njuše kljasti neuspjeh koji izvire iz moje kože, očajanje koje me grabi i sveprožimajuću paniku koja me obuzima dok u užasu blenem u svijet i pitam se zašto se svi smiju i gledaju me sa tajnim znanjem o mom bolnom sramu.” 

Beznađe i neuspješna potraga za smislom tvog života te obuzima jer si svjestan da nikakvog smisla nema. Ti si prašina i ta pomisao na istu te prožima i melje da sad želiš završiti sa svojim životom. 

Pokušaj ovaj dio izgovoriti tako kao da si doista blizu smrtnog trena. Gotovo je i suze koje počinju da ti naviru su zbog toga da tvoj život nema svrhu i da je sve bilo uzalud. Značenje suza i drhtanja glasa je neizbježno. Samo ti ne plačeš, već “gutaš” te knedle od još ne isplakanih suza. 

“Utopi se u taj svoj jebeni sram. Zagonetni doktori, razumni doktori, čudni doktori, doktori za koje biste pomislili da su jebeni pacijenti da vam nije predočeno drugačije, svi pitaju ista pitanja, stavljaju mi riječi u usta, nude hemijske lijekove za urođeni bol i štite jedan drugom guzicu dok ja želim vriskom da te dozovem, tebe, jednog doktora koji me je ikada dobrovoljno dotakao, koji me je pogledao u oči, koji se smijao mom crnom humoru izgovorenom glasom iz tek iskopanog groba, koji se usrao kada sam obrijala glavu, koji je lagao i rekao da me je lijepo vidjeti. Koji je lagao. I rekao da me je lijepo vidjeti.” 

Niko te ne razumije. Svi ti doktori te zapravo mrze jer te ne mogu dokučiti. Ti si poseban i njihovo nerazumijevanje, kao i nerazumijevanje cijelog svijeta oko tebe, te dovelo do mjesta na kojem si završio. Ruke su ti svezane. I taj jedan mali tračak - sasvim drugačiji i "razumniji" doktor - je bio slamka za koju si se uhvatio. Međutim, slamka je ipak bila razočarenje - hladan tuš.

"Vjerovala sam ti, voljela sam te, i ne boli me to što te gubim, već tvoje bezočne jebene laži koje se maskiraju kao doktorske zabilješke. Tvoja istina, tvoje laži, ne moje. I dok sam vjerovala da si drugačiji i da si možda čak osjetio bol koja je ponekad preletjela preko tvog lica i prijetio da se izlije, ti si također štitio svoju guzicu. Kao svaka druga glupa smrtna pizda. Za mene, za moj um, to je izdaja. A moj um je tema ovih smetenih fragmenata. Ništa ne može da ugasi moj gnijev. I ništa ne može da obnovi moju vjeru. Ovo nije svijet u kojem želim da živim."

Posljednji dio se izgovara u krajnjem bijesu. Laži koje te okružuju su presudne da bježiš od svega i od sebe. I ta "slamka" koja je bio tvoj doktor je bila iluzija, trik lošeg mađioničara čiji talenat je s vremenom počeo popuštati, i to od onog trena kada je zadobio tvoje povjerenje. I sad znaš da je tvoj očaj opravdan i da ništa nema smisao.