Znam da je rano sad da se bavimo procesom izlaska iz lika, ali ipak bih htjela da dam nekoliko važnih informacija ne samo u vezi sa tim, nego i sa tim zašto i kako biti i ostati profesionalac, kada govorimo o igranju nekog lika.
Prva greška koju neki, pa čak i oni profesionalci, rade jeste to da se previše zbliže sa likom kojeg igraju. Koliko god vam se svidio lik ili koliko god se suosjećali sa istim, nemojte da sebi dozvolite tu slobodu – bolje reći “sloboda”, nego zadovoljstvo, a objasnit ću i zašto.
Vi niste lik kojeg igrate. Upamtite to! Vi ste vi. Svima se nama može dopasti lik kojeg igramo ili nam u nekom određenom momentu on kao on može poslužiti kao neka vrsta našeg ličnog bijega. Jedno je kada učite kroz njega – putem njegovog iskustva – neke važne stvari, te vam iste mogu sutra, ili čak danas, dobro poslužiti u vašem životu, kao lekcije kako poboljšati neke stvari, primjera radi, ili kako izbjeći neke nedaće. To je isto kao i kada vam neko prepričava svoja lična iskustva ili ako slušate ili čitate o nečijem životopisu. Iako, s druge strane, vi ipak kada igrate neki lik, i ujedno učite nečije lekcije – kroz nečije iskustvo, vi ipak bolje možete da razumijete ili se saživite sa tuđom sudbom, odnosno s tim životnim iskustvom. Međutim, kada dopustite da lik kojeg igrate (uzastopno) ili ste ga igrali, bez obzira bio to film, serija ili predstava, “uđe u vas”, vi time pravite veliku psihološku dilemu u svojoj glavi, da polako možete da “skrenete” na neke druge staze na kojima ćete preći u fazu disocijacije od vašeg stvarnog “ja” i “postati” neko drugi.
Naravno, ne možete nikada postati neko drugi, ali živeći u iluziji da ste neko drugi - samoubjeđivanje - izgubit ćete osjećaj za stvarnost, a stvarnost jeste vaš život i vi u svijetu koji vas – koji nas, tako reći - okružuje. Iluzija može da vam u momentu posluži - barem tako neko može da pomisli – kao vrsta bijega od nekih vlastitih problema; bijega od vlastite prošlosti ili sadašnjosti, a možda čak i budućnosti; može da posluži, a posebice ako igrate lik nekog negativca ili slične ličnosti čije ponašanje vam može poslužiti za ostvarivanje neke vaše koristi. Kad smo kod istog, postoje ljudi koji imaju nisko samopouzdanje, pa ako igraju lik koji je kuražan, to može da im posluži u nekim njihovim ličnim podvizima – ili ono kontra, da urade nešto odista loše nekome, bez obzira što je taj lik pozitivac ili je čak neutralan. Postoje oni likovi koji su toliko zli da tu njihovu zloću možemo da iskoristimo kako bi napakostili nekoj drugoj osobi, a često ugrožavajući i samog sebe. Ili likovi imaju neke loše životne navike, pa nam se to možda čak i svidi i “skrenemo s pravog puta”, pa se nekad kaže za neke glumce da su sebi naslutili nekim likom, obično to budu ovisnici o drogama ili nasilnici ili samoubice, pa im je sudba bila “prekopirana”, što ne mora nužno ni da bude slučaj. Nekad zaista postoji neki unutarnji problem ili se čovjek nađe u iskušenju, pa nam izgleda kao da je, kako laički znamo reći, naslutio sebi nešto igrajući sličnog lika.
Vano je to da se napravi granica - razgraničenje između onoga ko ste vi i ko je lik kojeg igrate. Danas ga igrate na probama, večeras na premijeri, a poslije premijere kada se zastori spuste, vi ste ona osoba koja ste od rođenja - ono ko ste u stvarnosti.
Vaš lik ostaje ucrtan u ogledalu kada dođete u šminkeraj, a kada napustite svoju “matičnu kuću”, vi se vraćate svom domu kao ista ona osoba koja je i došla to isto jutro u pozorište na probu. Simpatično zvuči ovo kako objašnjavam, ali ne želim da se sutra nađete u situaciji da sebi stvorite psihološku dilemu i zagorčate si time vlastiti život, a samim tim i vlastitu karijeru zbog koje ste tu gdje jeste. Zato se i uče glumačke tehnike da se, između ostalog, ne bi dešavali ovakvi lični propusti - a dešavaju se - te da biste ostali profesionalac kakvim ste i "pravljeni" od strane vaših glumačkih učitelja.
Do idućeg susreta.