Ah! Tu smo, dakle. Sarajevo, Maršala Tita, Kamerni Teatar 55. Koliko je ovo sati, Bože moj mili? Kasno mi nešto. A i nisam se ni adekvatno obukla. Ha. Ma nebitno. Znam da sam došla sa jasno definiranom namjerom - da ponovno gledam predstavu "Djelidba". Sjećam se. Jasno se sjećam kada sam je prvog puta gledala. U samu zoru onog prokletog rata. I evo me. Opet tu. Ispred onih vrata. Pitam se da li ću se prepoznati kada se ugledam tamo u publici. Nadam se da neću. Prepala bih se sebe načisto. Ali, hajmo mi naprijed uz stepenice, pa da vam opišem kakvo bješe to davno igrano upozorenje za sva pokolenja.

Drama "Djelidba" je nešto što mi i dan-danas, hoću reći u vašoj sadašnjosti, zvoni kao neki alarm u glavi i kao podsjetnik da ponekad, ali samo ponekad, nam sasvim "slučajni" znakovi pored puta ukažu da se vratimo na onaj pravi, jer onaj na koji smo krenuli nas vodi u nešto veoma zloćudno. Da. Jasno vidim scenu. Vidim ih sve. Glumce moje mladosti. Neki su i moji nekadašnji, odnosno sadašnji, profesori. Bunim li vas sa ovim vremenskim razlikama? Ah, znam. Ali naviknut ćete se.

"Djelidba" - vrijeme kada se sve dijeli, kada se ne zna ni ko pije ni ko plaća, a svi bi najveći dio kolača. Period nakon II svjetskog rata kada je bilo dosta neimaštine i kada je sve bilo opustošeno, jer je rat učinio svoje. Eh, tada, kao i nakon ko zna kojih sve ratova i sukoba, dođe doba da se dioba proba. Baš kao kad se desi stečaj neke firme i dođe do diobe. Samo tamo gdje zakon vlada i kaže da se ne može nešto dijeliti po tome ko je ljepši, ili pametniji, ili ko je koje partije član, kao i vjere i nacionalnosti, zaista se i ne može. Ali kada je u pitanju podjela osnovnih životnih potrepština nakon ratnih sukoba ili prirodnih katastrofa, eh onda se gleda ko je ko i šta je šta. U ovoj drami se najviše bazira priča na onima koji su najugroženiji bili u tom ratu; koji su najviše nastradali; ko je više štete pretrpio, a "nije" zato drugom prouzrokovao itd. Baš nam i bi ova predstava pred onu pravu predstavu 1992., kada se dioba dešavala na višim nivoima, a narod raznovrstan, kao i svaki drugi, jedini je nastradao.

Glumačku postavu su tada činili sve sami (budući) bardovi jugoslovenskog, a posebno bh. glumišta: Miralem Zupčević, Boro Stjepanović, Enver Petrovci, Miodrag Trifunov, Senad Bašić, Dragan Jovičić... Ma suze mi krenuše niz lice dok sad ovo gledam. To je taj trenutak kada se kasnije "zastori spuste, pa ponovno dignu" i shvatite da je sve ovo zabilježeno negdje u vremenu i da prosto poželite da ostanete tu. Vidite ih sve na kraju predstave i poželite da su tu u 2025. kada antitalenat sve više dolazi do izražaja i kao da svjesno uništava ove lijepe memorije sa svojim pokušajima stvaranja nečeg boljeg od ovog što sad gledam pred sobom.