"A grobovi naši Evropi će zborit

Jugosloven mora dobiti slobodu."

Predstava nastala u produkciji Bitef Teatra (Beograd, Republika Srbija), Kamernog Teatra 55 (Sarajevo, BiH), Kazališta Ulysses (Zagreb, Republika Hrvatska), Heartefact (Beograd, Republika Srbija), i Testament films (Beograd, Republika Srbija), sa sjajnom glumačkom postavom: Svetozar Cvetković, Milan Marić, Marko Janketić, Ermin Bravo i Amila Terzimehić, je te "davne" 2014. godine, kad sam je prvi put gledala, bila ne samo za mene, već i za Kamerni Teatar 55 jedno veliko i, zaista, maestralno krojeno osvježenje koje se zasigurno dugo i možda nikad na istim "daskama koje život znače" ponoviti neće.

Predstava rađena po tekstu srbijanske dramaturginje i scenaristice Biljane Srbljanović, u režiji fenomenalnog Dine Mustafića, se izvodila nekoliko godina na istoj sceni, te razlozi zašto sam je ja lično gledala tri puta su bili mnogobrojni. Prvi od njih: Svetozar Cvetković. Svetozar Cvetković je bio prvi razlog zbog kojeg sam požurila da kupim kartu, nerazmišljajući ni o čemu se zapravo u predstavi radi ni ko još sa njim igra. On je za mene jedan od top 5 najboljih (najsvestranijih i najtalentovanijih) beogradskih glumaca, bardova srpskog glumišta, o kojem je teško išta i govoriti - neka svaka njegova teatarska, filmska uloga, kao i uloge u serijama, kaže za sebe.

"Mali mi je ovaj grob" govori - "između ostalog" - o Sarajevskom atentatu, poznatom kao okosnica za početak Prvog svjetskog rata, gdje je mladi Gavrilo Princip, kojeg je igrao Milan Marić, prikazan kao žrtva - "ludi dječak ispranog mozga" - vrbovan od strane Dragutina Dimitrijevića Apisa (Svetozar Cvetković), poznatog kao jedan od vođa tajne organizacije "Crna ruka". Ovo je predstava koja se u svojoj srži bavi ne samo moralnim pitanjima kako individue i društva u cjelosti, već i pitanjima koliko su ma kakvi sve ideali uopšte vrijedni da se gine za njih - najprije duhovno (moralno, etički i karakterno), pa tek onda fizički.

Ova predstava je zaista i bila "skrojena" za scenu Kamernog Teatra 55, jer bliskost, intimnost sa glumcima na sceni, te iluzija da ste i vi kao publika dio ove predstave - psihometrije hodanja kroz prošlost - je ono što me je kasnije privuklo da je još dva puta pogledam. Emocije koje su svi akteri ove zahtjevne, psihološkim terorom i gnusnim scenografskim stečcima nabijene predstave projektirali na ovu scenu, ali i na "otvorenu scenu" sarajevskog gledališta su bili istinski razlozi zašto je ostala upamćena kao jedan ogromni talas osvježenja koji se, nažalost, nikada više ponoviti neće.

Vrijedno je spomenuti i maestralne performanse Marka Janketića, kao i Ermina Brave, koji su opčinili publiku te zbog kojih je, između ostalog, mizanscena dosegla svoj puni vrhunac. Amila Terzimehić me nije oduševila, ali nije ni bog zna kako ni odigrala. Možda joj je najbolje da se drži plesa jer time zaista (i jedino) vlada.